Tacno tako.
Ostala bez posla, 58 godina, godine za penziju nedostižne...Samo pogledaju godine smatraju da nisi po kriterijumima...Osecam se frustrirani, beskorisnim, depresivnom da mi cak padaju na um suicidne misli...Od vesele osobe, pune života do nekog ko sve cesce razmislja ma bolje da skocim s mosta jer sam izgubljena, ne pripadam nigde, ne doprinosim...teret sam porodici....
Žena posle 45 zna i šta hoće i šta neće.Em što zna em to i kaže..A to je 40 radnih sati nedeljno,plaćen godišnji odmor,plaćen prekovremeni rad,prijavljena na punu platu.Poslodavcu takve osobe uglavnom ne odgovaraju.
To je tacno ja imam 60g i gde nisam konkurisala pitaju za godine i kad kazes samo pozvacemo vas i nikad se ne jave strasno niko neproverava sposobnost osecas se strasno zalosno je to tesko je prihvatiti da si odbace
Sve sam i ja to prosla.
Bila sam trgovac, prodavac obuce. U isoj prodavnici bila sam sve od ucenika da poslovodje.
2010. godine sam postala tehnoloski visak jer sam bila najstarija u prodavnici. Vise nigde nisam mogla da se zaposlim zbog godina.
Zaposljavane su devojke koje su imale godina koliko ja staza.
.
Evo, dve godine nakon priče o ovome ja u istoj situaciji kao i žene koje su ostavile komentare. Imam 57 godina i od 2016.,kada je i druga firma u kojoj sam radila, otišla u stečaj, ja, izuzev popisa 5 meseci teškog fizičkog posla, nisam uspela da pronađem posao. Operisala karcinom dojke ubro nakon toga, nisam dobila invalidsku i pored pridruženih bolesti... Bez primanja sam kao i moje dete, koje živi samnom. Živimo od pomoći drugih, ali gorko nam je to jer su pritisci nađem posao i komentari da neću a mogu, toliko pogubni da je skakanje sa mosta ili bilo koji drugi način prekraćivanja muka, postalo moja svakodnevna rutina u mislima. Nemoguće je živeti bez ičega, naročito u gradu, bez zemlje. Ne možeš ni krompir, paradajz i papriku da gajiš, šljivu neku pa da preživiš...očsjno je sve,propadanje uz otpisivanje od strane društva. Samo da kažem da imam VII stepen, mada znam da to nikome nije bitno..zapošljavaju se i oni koji ne znaju engleskibu firmu koja zo traži kao udlov npr.a imati vezu je imperativ i za mlađe a gde smo mi, grupa odbačenih, za svet oko nas nevažnih, nepostojećiš gde nikoga nije briga od čega i kako živimo tj.preživljavamo.
zabava
Niko me ne pita ŠTA ZNAM, već koliko IMAM GODINA: Zašto su ŽENE STARIJE OD 45 nevidljive za POSLODAVCE
Osećaj odbačenosti i bespomoćnosti
Autor: Mina Duduković
01/02/2023 > 12:55
podeli vest:
Nevena
Tacno tako. Ostala bez posla, 58 godina, godine za penziju nedostižne...Samo pogledaju godine smatraju da nisi po kriterijumima...Osecam se frustrirani, beskorisnim, depresivnom da mi cak padaju na um suicidne misli...Od vesele osobe, pune života do nekog ko sve cesce razmislja ma bolje da skocim s mosta jer sam izgubljena, ne pripadam nigde, ne doprinosim...teret sam porodici....
Slavica Živanov
Žena posle 45 zna i šta hoće i šta neće.Em što zna em to i kaže..A to je 40 radnih sati nedeljno,plaćen godišnji odmor,plaćen prekovremeni rad,prijavljena na punu platu.Poslodavcu takve osobe uglavnom ne odgovaraju.
Goca Stokic
To je tacno ja imam 60g i gde nisam konkurisala pitaju za godine i kad kazes samo pozvacemo vas i nikad se ne jave strasno niko neproverava sposobnost osecas se strasno zalosno je to tesko je prihvatiti da si odbace
Verica Kostic
Sve sam i ja to prosla. Bila sam trgovac, prodavac obuce. U isoj prodavnici bila sam sve od ucenika da poslovodje. 2010. godine sam postala tehnoloski visak jer sam bila najstarija u prodavnici. Vise nigde nisam mogla da se zaposlim zbog godina. Zaposljavane su devojke koje su imale godina koliko ja staza. .
SANDRA
Evo, dve godine nakon priče o ovome ja u istoj situaciji kao i žene koje su ostavile komentare. Imam 57 godina i od 2016.,kada je i druga firma u kojoj sam radila, otišla u stečaj, ja, izuzev popisa 5 meseci teškog fizičkog posla, nisam uspela da pronađem posao. Operisala karcinom dojke ubro nakon toga, nisam dobila invalidsku i pored pridruženih bolesti... Bez primanja sam kao i moje dete, koje živi samnom. Živimo od pomoći drugih, ali gorko nam je to jer su pritisci nađem posao i komentari da neću a mogu, toliko pogubni da je skakanje sa mosta ili bilo koji drugi način prekraćivanja muka, postalo moja svakodnevna rutina u mislima. Nemoguće je živeti bez ičega, naročito u gradu, bez zemlje. Ne možeš ni krompir, paradajz i papriku da gajiš, šljivu neku pa da preživiš...očsjno je sve,propadanje uz otpisivanje od strane društva. Samo da kažem da imam VII stepen, mada znam da to nikome nije bitno..zapošljavaju se i oni koji ne znaju engleskibu firmu koja zo traži kao udlov npr.a imati vezu je imperativ i za mlađe a gde smo mi, grupa odbačenih, za svet oko nas nevažnih, nepostojećiš gde nikoga nije briga od čega i kako živimo tj.preživljavamo.