Nećete verovati > Misterije

Da li je DUŠA stvarno teška 21 GRAM? Jedan ugledni lekar pokušao je da reši OVU MISTERIJU

Prema legendi, ljudska duša teška je 21 gram. A da li ima istine u tome?

Autor: K1 info

09/08/2022 > 22:10

podeli vest:

Da li je DUŠA stvarno teška 21 GRAM? Jedan ugledni lekar pokušao je da reši OVU MISTERIJU
Foto: Pixabay.com


Večna duša je moćan koncept; to je centralna odlika mnogih religija i utešno verovanje prilikom suočavanja sa gubitkom.

Možda su zbog toga neki bili nezadovoljni što je pitanje duše prepušteno religiji, umesto da se konsultuje nauka i pokuša se dokazati da duša postoji. Ako ste ikada čuli da duša teži 21 gram - ili videlim film "21 Gram" iz 2003. koji aludira na ovu činjenicu - čuli ste u stvari rezultate nekih prilično neobičnih eksperimenata.

Onda, koliko je duša zaista teška? Loša vest je da to, naravno, niko ne može da kaže. Nauka nije u stanju da dokaže postojanje duše, što znači da je naučnici ne mogu izmeriti. Ali bizarna priča o pokušaju jednog doktora da upravo to uradi već dugo se prepričava.

Foto: Pixabay.com

 

Priča počinje na prelazu prošlog veka u Dorčesteru, kvartu u Bostonu. Ugledni lekar po imenu Dankan Mekdugal imao je opsesivnu ideju: ako ljudi imaju dušu, razmišljao je on, ta duša mora zauzimati određeni prostor, a to znači da mora imati i težinu - zar ne?

Rađanje legende

Postoji samo jedan način da to saznamo, zaključio je Mekdugal. "Pošto je… supstanca o kojoj se razmatra u našoj hipotezi organski povezana sa telom sve dok se ne desi smrt, čini mi se razumnije pomisliti da to mora biti neki oblik gravitativne materije i da je stoga moguće da se otkrije prilikom smrti merenjem čoveka", napisao je u naučnom radu koji će na kraju objaviti 1907. godine.

Mekdugal se udružio sa Dorčersterskim domom za tuberkulozne, bolnicom u kojoj su smeštani oboleli u završnom stadijumu bolesti, koja je u to vreme bila neizlečiva. Tuberkuloza je za ovaj eksperiment bila zgodna bolest, objasnio je Mekdugal u svom radu, jer su pacijenti umirali u stanju iscrpljenosti i bez pokreta koji bi imao uticaj na njegovu vagu.

Prvi Mekdugalov pacijent, muškarac, umro je 10. aprila 1901. i imao nagli pad u težini od 21,2 grama (0,75 unci). I u tom trenutku rodila se legenda. Nije bilo bitno što je Mekdugalov sledeći pacijent izgubio oko 14 grama (0,5 unci) 15 minuta nakon što je prestao da diše, ili što je njegov treći slučaj pokazao neobjašnjiv gubitak u dva koraka od 14 grama, a potom i 28,3 grama minut kasnije.

Mekdugal je odbacio slučaj broj 4, ženu koja je preminula od dijabetesa, jer vaga nije bila dobro kalibrisana delimično "zbog dodatnog mešanja ljudi koji se protive našem radu", što nameće nekolicinu pitanja na koja Mekdugal nije bio spreman da odgovori u svom izveštaju. Slučaj broj 5 je izgubio 10,6 grama (0,375 unci), ali se vaga kasnije pokvarila, što je izazvalo sumnju i u te brojeve. Slučaj 6 je izbačen jer je pacijent umro dok je Mekdugal nameštao svoju vagu.

Potom je ponovio eksperimet na 15 pasa i nije otkrio gubitak težine - što je po njegovom mišljenju pokazalo da svi psi ne idu u raj. Ustvari, čini se da ne ide nijedan.

Doktor je objavio svoje rezultate 1907. godine u časopisu "American Medicine" i u "Journal of the American Society for Psychical Research". Takođe je priložio tekst za "The New York Times".

Pitanja bez odgovora

Mekdugalova studija imala je veoma malu veličinu uzoraka, a njegovi rezultati su bili nepouzdani, tako da je čak i u to vreme u ozbiljnu sumnju dovedena ideja da je on merio dušu. U Mekdugalovu čast su priznali da je potrebno više merenja da bi se potvrdilo da duša ima težinu. To se nije dogodilo - delom iz etičkih razloga, a delom zato što su eksperimenti pomalo… hm, čudni.

Rančer u Oregonu pokušao je da ponovi eksperiment merenja duše sa desetak ovaca početkom 2000. godine, prema knjizi Meri Rouč "Spook: Science Tackles the Afterlife". Većina je dobila između 30 do 200 grama( 1 i 7 unci), iako je to povećanje trajalo samo nekoliko sekundi pre nego što su se ovce vratile na prvobitnu težinu.

Foto: Pixabay.com

 

Dr Džeri Naum, hemijski inženjer i lekar koji je u to vreme radio na Medicinskom fakultetu Univerziteta Djuk, razvio je hipotezu da duša, ili bar svest, mora biti povezana sa informacijama, što je ekvivalentno određenoj količini energije. Pošto jednačina E = mc ^2 diktira da je energija jednaka proizvodu mase i kvadrata brzine svetlosti (hvala Ajnštajnu), ova energija bi se, u suštini, mogla meriti dovoljno osetljivim elektromagnetnim instrumentima. Od 2007. Naum nije dobio sredstva za eksperimente koji bi dokazali da li je u pravu i sada radi za "Bayer Pharmaceuticals".

Suština je da nauka ni izdaleka nije odredila težinu duše, kao ni da li duša uopšte postoji. Sve su šanse da će ovo pitanje ostati u oblasti religije.

Ostavite komentar